четвртак, 4. јун 2015.

Ivo Andrić o vinu


Šta je naš nobelovac Ivo Andrić mislio i govorio o vinu?

Mislim o svakidašnjim običnim stvarima i o radostima koje imamo od njih. Mislim o vinu. U ovom trenutku ne znam šta su pesnici rekli ni šta mudri ljudi misle o njemu. Ono što pesnici govore to je ko vetar, a o mišljenju ljudi ne vredi voditi računa, jer se ne živi od mudrih ljudi ni zbog mudrih ljudi, nego mimo njih i protiv njih.

Ja govorim samo o stvarnim radostima koje su večite, jer su jednom postojale. Sve ono što ja slavim ovim rečima, prošlo je jednom kroz moja čula i moju svest, obradovalo me i okrepilo i ostavilo mi misao o sebi kao jedinu stvarnost. Jedna od tih stvari je i vino.

Idući unazad u sećanju, ne mogu da vidim otkad nosim njegovu sliku i izgovaram zvučnu reč koja ga označava. To nije ono crveno vino što se vidi u nevešto naslikanom krčagu, iznad vrata krčme pored koje smo išli u školu; ni ono belo koje je ostajalo u čašama, iza gosta; ni tajanstveno pričesno vino koje se više naslućuje nego poznaje.

Prvo pravo vino iz moga sećanja, to je ono iz biblijske priče o milosrdnom Samarićaninu. Vino, pomešano sa uljem, kojim nepoznati prolaznik ispira rane stradalniku. Tu sam mu, čini mi se, prvi put osetio vrednost, snagu i smisao. Posle, prošla su pored mene mnoga vina ove zemlje. Slavna, negovana vina vinorodnih krajeva, što spavaju u zemljanim sudovima ili gluvim zabreklim bačvama koje ne odgovaraju na kucanje, čuvana kao eksploziv ili tajna reč. Seosko vino koje nema u svetu imena, nego samo nadimak bez slave. Plemenito vino koje se polako i pobožno prinosi stolu. Sirotinjsko vino koje radničke žene donose sa ručkom svojim muževima na građevini, koje se pije iz flaše i iza koga se nadlanicom leve ruke brišu vlažni brkovi. Opasna vina naše mladosti, uboga, lažna, divna vina đačkih godina, koja su bila samo slika naših unutrašnjih pijanstava i zanosa i koja su prošla sa tutnjem našeg pulsa i šumom naše krvi nepovratno u zaborav, gde im je i mesto. Uspomena na jedno od tih vina ostala je ipak u meni, i nosim je kao toplinu sopstvenog tela kroz brze promene događaja i hitrih godišnjih doba.

Na jednom ostrvu u Sredozemnom moru ostala mi je nedopijena dokraja teška čaša, na stolu od kamena. I danas, posle mnogo vremena, ja mogu da zagledam u tu široku čašu i da na sjajnoj površini vina vidim pergolu sa okrajkom neba i da naslutim živ i nejasan odraz moga lica i pored sebe seosku devojku koja govori glasom iz grudi, popravljajući kosu i izvinjavajući se:

„Imamo samo sira, hleba, maslinki i vina.“

U to malo svetle tečnosti — koliko grob da se prelije — što je ostalo iza moje utoljene žeđi,  ja sam nekad mogao da utopim ne samo sve što jesam, što sam bio, video i znao o životu, nego i sva vina ovoga sveta i svet sam sa svima promenama i svima stvorovima i ljudima, živim, pomrlim i nerođenim.

Dug dan na letnjem moru, vino, hleb, maslinke, i nasmejana žena sa toplim glasom koji dolazi iz grudi. Pa to je bilo mnogo više nego što je meni  izgledalo da treba za moj kratak vek bez računa.
Šta je  naš slavni nobelovac, Ivo Andrić govorio  o vinu.

Mislim o svakidašnjim običnim stvarima i o radostima koje imamo od njih. Mislim o vinu. U ovom trenutku ne znam šta su pesnici rekli ni šta mudri ljudi misle o njemu. Ono što pesnici govore to je ko vetar, a o mišljenju ljudi ne vredi voditi računa, jer se ne živi od mudrih ljudi ni zbog mudrih ljudi, nego mimo njih i protiv njih.

Ja govorim samo o stvarnim radostima koje su večite, jer su jednom postojale. Sve ono što ja slavim ovim rečima, prošlo je jednom kroz moja čula i moju svest, obradovalo me i okrepilo i ostavilo mi misao o sebi kao jedinu stvarnost. Jedna od tih stvari je i vino.

Idući unazad u sećanju, ne mogu da vidim otkad nosim njegovu sliku i izgovaram zvučnu reč koja ga označava. To nije ono crveno vino što se vidi u nevešto naslikanom krčagu, iznad vrata krčme pored koje smo išli u školu; ni ono belo koje je ostajalo u čašama, iza gosta; ni tajanstveno pričesno vino koje se više naslućuje nego poznaje.



Prvo pravo vino iz moga sećanja, to je ono iz biblijske priče o milosrdnom Samarićaninu. Vino, pomešano sa uljem, kojim nepoznati prolaznik ispira rane stradalniku. Tu sam mu, čini mi se, prvi put osetio vrednost, snagu i smisao. Posle, prošla su pored mene mnoga vina ove zemlje. Slavna, negovana vina vinorodnih krajeva, što spavaju u zemljanim sudovima ili gluvim zabreklim bačvama koje ne odgovaraju na kucanje, čuvana kao eksploziv ili tajna reč. Seosko vino koje nema u svetu imena, nego samo nadimak bez slave. Plemenito vino koje se polako i pobožno prinosi stolu. Sirotinjsko vino koje radničke žene donose sa ručkom svojim muževima na građevini, koje se pije iz flaše i iza koga se nadlanicom leve ruke brišu vlažni brkovi. Opasna vina naše mladosti, uboga, lažna, divna vina đačkih godina, koja su bila samo slika naših unutrašnjih pijanstava i zanosa i koja su prošla sa tutnjem našeg pulsa i šumom naše krvi nepovratno u zaborav, gde im je i mesto. Uspomena na jedno od tih vina ostala je ipak u meni, i nosim je kao toplinu sopstvenog tela kroz brze promene događaja i hitrih godišnjih doba.

Na jednom ostrvu u Sredozemnom moru ostala mi je nedopijena dokraja teška čaša, na stolu od kamena. I danas, posle mnogo vremena, ja mogu da zagledam u tu široku čašu i da na sjajnoj površini vina vidim pergolu sa okrajkom neba i da naslutim živ i nejasan odraz moga lica i pored sebe seosku devojku koja govori glasom iz grudi, popravljajući kosu i izvinjavajući se:

„Imamo samo sira, hleba, maslinki i vina.“


U to malo svetle tečnosti — koliko grob da se prelije — što je ostalo iza moje utoljene žeđi,  ja sam nekad mogao da utopim ne samo sve što jesam, što sam bio, video i znao o životu, nego i sva vina ovoga sveta i svet sam sa svima promenama i svima stvorovima i ljudima, živim, pomrlim i nerođenim.

Dug dan na letnjem moru, vino, hleb, maslinke, i nasmejana žena sa toplim glasom koji dolazi iz grudi. Pa to je bilo mnogo više nego što je meni  izgledalo da treba za moj kratak vek bez računa.

Нема коментара: